čin parkiranja kao sklapanje ugovora

Pozdrav, pitanje je u svezi dnevne parkirne karte Zagrebparkinga.

U "Odluci o organizaciji i načinu naplate parkiranja" Gradske skupštine, članak 5, stoji:

"Parkiranjem vozila na javnom parkiralištu vozač odnosno vlasnik vozila (u daljnjem tekstu: korisnik parkirališta) sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom..."

Molio bih za objašnjenje na temelju čega parkiranje vozila na javnom parkiralištu predstavlja sklapanje ugovora?

Da li je to nekakava "činidba" po kojoj nastaje novčana obveza? Vidim po ZOO, čl. 20:

"(1) Obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira.

(2) Obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti."

Iz druge alineje se spominje odluka javne vlasti. Pretpostavljam da je Gradska skupština grada Zagreba javna vlast koja smije donijeti takvu odluku, zar ne?

Međutim, ne mogu nigdje u zakonima pronaći gdje se takav oblik "činidbe" smatra legitimnim sklapanjem ugovora.

U Zakonu o zaštiti potrošača, člancima 36 i 37 stoji da se ugovori sklopljeni na daljinu sklapaju sredstvima daljinske komunikacije te da u takve spada i "neadresirani tiskani materijali". Predstavlja li prometni znak sredstvo dajinske komunikacije u vidu tiskanog materijala? Ili možda onaj tekst na njihovom automatu?

U članku 54 istog Zakona spominje se i narudžba kupca. Na temelju čega čin parkiranja predstavlja i narudžbu i sklapanje ugovora?

Hvala

Smola je napisao:

...

Vidim po ZOO, čl. 20:

"(1) Obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira.

(2) Obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti."

 

Guglati adhezioni ugovor, adhezijski ugovor, ugovor po pristupu

Slično kao kod ulaska u sredstvo javnog prijevoza, u javni objekt u kojem postoje posebna pravila ponašanja ....

Pogledati npr. sudska praksa, citat:

...Opće uvjete takvog tzv. adhezionog ugovora tipskog karaktera propisala je jedinica lokalne samouprave upravo predmetnim Pravilnikom koji je objavljen u lokalnom glasilu jedinice lokalne samouprave upravo predmetnim Pravilnikom koji je objavljen u lokalnom glasilu jedinice lokalne samouprave zbog čega se smatra da su objavljeni i potencijalnim korisnicima usluge parkiranja učinjeni dostupnim opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta. Ugovor o korištenju parkirališta je ugovor temeljem kojeg jedna ugovorna strana (korisnik parkirališta) preuzima obvezu da za korištenje javne usluge parkiranja (koje je davatelj tužitelj kao 5koncesionar) plati naknadu u vidu utvrđene cijene parkirne karte...

Hvala, našao sam i ovo u ZOO:

"Članak 269.

(1) Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.

(2) Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva."

Nije mi jasno zašto ljudi onda spominju taj famozni članak 54 ZZP kada je razvidno da je činom parkiranja proizvod naručen.

Poštovani,

Članak 249. ZOO-a

(1) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave., dakle kada ste parkirali vozilo izjavili ste volju za sklapanje ugovora.

(2) Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti i pomoću različitih komunikacijskih sredstava., sms parking

a tu je i još

Članak 262.

(1) Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.

(2) Ponuda je prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu.

Koliko vidim radi se o tematici dnevne parkirne karte, a iako mi nije poznato da li je u tijeku osporavanje ovog načina naplate pred sudovima, mislim da čl. 54. ZZP kao i čl. 265. ZOO-daju temelj za isto.

Ne bih ulazio zašto, ali ovdje je bitno razlikovati kada netko bez narudžbe pošalje npr. knjigu ili bez narudžbe zaračuna cjelodnevnu kartu, jer predmet obveze nije isti.

Mislim da treba uočiti nekoliko stvari (moje osobno viđenje).

Kad parkirate, sklopili ste ugovor. Međutim - kakav ste ugovor sklopili? Da li ugovor o korištenju parkirnog mjesta u predviđenom intervalu, u nekoliko predviđenih intervala ili za cijeli dan. Po čemu se nakon 15-20 minuta parkiranja može zaključiti da ste izrazili namjeru sklapanja ugovora na cijeli dan?

Ako je dakle moguće interpretirati ugovor na različite načine, onda ste po ZZP zaštićeni od toga da se on interpretira na način najnepovoljniji za vas. Ovoj argumentaciji se može prigovoriti da su takvi uvjeti ugovaranja koji su objavljeni na propisani način. Dakle tu možemo postaviti pitanje zakonitosti tako sročenih uvjeta parkiranja, a ishod može biti ovakav ili onakav.

Međutim, posebna je situacija kad se smatra da ste prihvatili ugovornu obavezu da platite cjelodnevno parkiranje tamo gdje je parkiranje, bez obzira na uredno plaćanje, ograničeno na neko određeno vrijeme, npr. na samo jedan interval čak i ako ste ga uredno platili.

Protivno je zdravom razumu da vi prešutno prihvaćate ugovor o cjelodnevnom parkiranju na mjestu na kojem vam takva usluga uopće ne može biti ponuđena pri uobičajenim uvjetima (dakle, pri urednom plaćanju). To bi značilo da morate svjesno prekršiti uvjete parkiranja da biste dobili ponudu i ugovorili nešto što se inače uopće ne može ugovoriti. Pri tome se još pretpostavlja da vi svoju namjeru cjelodnevnog parkiranja niste izrazili ostankom na parkirnom mjestu nakon dopuštenog intervala, što bi bilo logično, već na samom početku tog intervala prije nego što ste ga uopće iskoristili!

Koliko sam čuo, neki su istakli takve prigovore, ali nisam čuo za sudsku odluku kojima bi se o tome odlučilo pa da vidimo kako će sudska praksa to interpretirati.

ZOO

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima

Članak 320.

(1) U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

(2) Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.

Što se tiče nejasnoće, njihova Odluka činom parkiranja obvezuje "dnevnu kartu":

"Članak 5.

Parkiranjem vozila na javnom parkiralištu vozač odnosno vlasnik vozila (u daljnjem tekstu: korisnik parkirališta) sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom uz korištenje dnevne parkirališne karte prihvaćajući uvjete propisane ovom odlukom..."

Zatim spominju i opciju kraćeg parkiranja i kraću kartu:

"Članak 6.

...Parkirališna karta izdaje se kao dnevna karta za određenu parkirališnu zonu i vrijedi od trenutka izdavanja do istog vremena u prvom sljedećem danu u kojem se naplaćuje parkiranje, a za kraće vrijeme korištenja parkirališta dnevna karta izdaje se i kao polusatna, jednosatna ili višesatna parkirališna karta (u daljnjem tekstu: satna karta)."

Dakle, obevezuješ se na dnevnu kartu, ali je dopuštena i "dnevna kao satna karta"!?! Da li je to zbunjujuće? Navodi li se kupac na krive pretpostavke? Rekao bih da je dopušteno naručiti i dnevnu i satnu kartu, zar ne? Nadalje, oni kažu da ako propustim istaknuti kartu, oni pretpostavljaju što ja želim naručiti! Je li to "pretpostavljanje" zakonito prema ZZP čl.54?

"Članak 10.

Korisnik parkirališta mora u roku od pet (5) minuta od parkiranja vozila istaknuti valjanu satnu kartu vidljivo s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS poruku o plaćenoj parkirališnoj karti mobilnim telefonom...

...

...Ako korisnik parkirališta postupi suprotno stavku 1. ovoga članka smatra se da je pristao preuzeti dnevnu kartu što mu ju je osoba koju ovlasti organizator parkiranja stavila na vjetrobransko staklo vozila..."

Po mojem mišljenju nije dopušteno pretpostavljati da ugovaratelj nečinjenjem prihvaća najskuplju opciju. Osim toga plaćanje dnevne karte formulirane na ovakav način (24 sata) uključuje i plaćanje vremena (npr. noću) kad se parkiranje inače ne naplaćuje.

Međutim, mislim da bi ovdje trebalo prvenstveno postaviti pitanje usklađenosti odluke sa zakonom, a da prigovor na pojedinu konkretnu naplatu prema takvoj odluci nema puno šanse na uspjeh jer se pokazalo da se naši sudovi ne upuštaju u ocjenjivanje kolizije nižih propisa sa zakonom, već primjenjuju propise takve kakvi jesu.

Zanimalo bi me (nemam trenutno vremena tražiti) kako je onda formulirano ograničavanje parkiranja na pojedinim mjestima na maksimalno dopušteno vrijeme, budući da je po ovome na svim mjestima dopušteno parkirati cijeli dan?

Nadalje, koliko znam, na natpisima kod parkirališta su istaknute cijene po intervalima (satima), a ne i cijena "osnovne" cjelodnevne karte, a to sigurno jest zbunjujuće budući da ponuda mora biti izražena na jasan način.

No, moram naglasiti da već odavno nisam pažljivije pogledao te table jer samo pogledam boju i rutinski plaćam SMS-om, pa se možda varam.

Iz recentne prvostupanjske sudske odluke Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: Povrv-517/12, koju u nastavku objavljujem u skraćenom obliku, je razvidno da je prema pravnom shvaćanju Općinskog suda u Dubrovniku izraženom u toj presudi naplata tzv. dnevnih parkirališnih karata Sanitata d.. Dubrovnik suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, te s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Osobno naplatu tzv. dnevnih parkirališnih karata smatram bezobraznom pljačkom građana i grubim izigravanjem Ustava i zakona, te odluka Ustavnog suda, te stoga posve podržavam i dijelim pravna shvaćanja iznesena u navedenoj sudskoj odluci o očiglednoj nezakonitosti i nepoštenosti odredbi o tzv. dnevnoj parkirališnoj karti i nadam se i vjerujem da će takva shvaćanja potvrditi i žalbeni i revizijski sud, te Ustavni sud u Republici Hrvatskoj.

**************************************************

Poslovni broj: 11 Povrv-517/12

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji M. B., u pravnoj stvari tužitelja Sanitat Dubrovnik d.. Dubrovnik, Lazaret bb, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika M. M., iz Mokošice, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2014. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. travnja 2014.

presudio je

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 4. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Ovrv-341/12 donijela L. B., javna bilježnica u Dubrovniku.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 4.245,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.232,50 kuna od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.218,75 kuna.

[...]

Obrazloženje

Tužitelj u prijedlogu za ovrhu navodi da mu tuženik na ime pruženih usluga, po osnovi naloga i opomena za plaćanje dnevnih parkirnih karata duguje iznos od 5.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2012. do isplate, te predlaže da se tuženiku naloži da mu isplati navedeno potraživanje i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.232,50 kuna.

[...]

Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, i kasnije tijekom postupka navodi da nema dugova prema tužitelju jer nije s istim u nikakvim pravnim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da se potraživanje odnosi na dnevne parkirališne karte ističe da ista predstavlja samo novi naziv za ugovornu kaznu, iako je u suštini ugovorna kazna koja je nezakonita, te da predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 96. Zakona o potrošačima. Pojašnjava da u situaciji kada korisnik parkinga parkira svoje vozilo na označenom javnom parkiralištu sklapa sa tužiteljem adhezioni ugovor o korištenju parkirnog mjesta, no iz samog ugovora nije jasno u kojem vremenskom trajanju se ugovor sklapa. Naime, smatra da nije dopušteno pretpostaviti da ugovaratelj na početku pristaje nečinjenjem na najskuplju opciju, to jest da odmah po parkiranju izražava namjeru da sklopi ugovor na cijeli dan, a ne sat, dok djelatnici tužitelja ne mogu unaprijed znati da li korisnik parkinga želi ostati na parkirnom mjestu cijeli dan ili 1 do 2 sata, uz napomenu da pristanak šutnjom u Republici Hrvatskoj može biti dopušten samo zakonom, a ne odlukom tijela lokalne vlasti. Smatra logičnim da bi korisnik parkinga kupio cjelodnevnu kartu parkinga da to želi, no ističe da njemu nije niti ponuđena kupnja. Ističe da u stvarnosti nije moguće kupiti dnevnu parkirališnu kartu za razliku od satne parkirališne karte, što opet upućuje na činjenicu da ista u biti predstavlja ugovornu kaznu. Dalje, osporava da je parkirao svoje vozilo na parkirališnom mjestu kojim tužitelj ima ovlast upravljati, te koje bi predstavljale legalna javna parkirališna mjesta. Ističe da tužitelj često naplaćuje naknade za parkiranje na površinama na kojima nema pravo naplaćivati parkiranje jer nema koncesiju za naplaćivanje parkiranja ili pak naplaćuje parkiranje na površinama u privatnom vlasništvu ili površinama na kojima je zakonom zabranjeno parkiranje. U odnosu na Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ističe da je ista nezakonita jer je donesena od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika bez prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iako je navedena suglasnost sukladno tada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama neophodna. Smatra da je moguće da je vozilo tuženika u nekoj prigodi primijećeno na nekom od prostora na kojima tužitelj nije ovlašten naplaćivati parkiranje, no tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu za navedeno, uz napomenu da tužitelj nije dokazao niti činjenicu da je upravo tuženik bio vozač predmetnog vozila što upućuje na zaključak da nije niti dokazan identitet osobe koja je dala izjavu potrebnu za sklapanje tzv. ugovora o pristupu. Osporava i potraživanje tužitelja po osnovi opomena jer nikada nije zaprimio niti jednu opomenu na koju se tužitelj poziva.

[...]

Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

[...]

Odredbom čl. 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku koju je donio Grad Dubrovnik kao tijelo lokalne vlasti (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 12/09, dalje u tekstu: Odluka) je propisano da zaustavljanjem ili parkiranjem na javnom parkiralištu s naplatom vozač ili vlasnik vozila sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnim parkiralištem s naplatom na temelju dnevne parkirališne karte prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnim parkiralištem s naplatom propisane Odlukom, dok je odredbom čl. 9. st. 2. Odluke propisano da dnevna parkirališna karta vrijedi za parkirališnu zonu i za vrijeme za koje je izdana.

Nadalje, odredbom čl. 18. st. 2. Odluke je propisano da se za korištenje javnim parkiralištima s naplatom po povoljnijim uvjetima izdaje jednosatna ili višesatna parkirališna karta, dok je odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano da je korisnik javnog parkirališta s naplatom dužan istaknuti valjanu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS potvrdu za plaćeno parkiranje u vremenskom periodu od pet minuta od svog dolaska na javno parkirališno mjesto s naplatom, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ukoliko korisnik parkiranja ne postupi sukladno odredbi stavka 1. istog članka ili čija satna karta nije valjana, korištenje javnim parkiralištem s naplatom ugovara s organizatorom parkiranja sukladno čl. 7. Odluke.

Iz navedenih odredbi proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju.

Člankom 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.

Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Naime, ocjena je ovog suda da korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa sud zaključuje da navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak.

Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka.

Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila.

Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi.

Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.

[...]

U Dubrovniku, 23. travnja 2014.

Sutkinja:

M. B.