REGRESNI ZAHTJEV - ZASTARA

Molio bih mišljenje nekog znalca za slijedeći problem:

Tužba osiguravajućeg društva -regresni zahtjev - je zaprimljena na općinski sud 1999. - 2,5 godina nakon isplate štete. Vozač niječe svoju krivnju, te je zbog toga parnica još u tijeku.

Neovisno o tome našao sam komentar u bivšem ZOO-u gdje se kaže - citiram:

"Spomenuvši zastaru regresnog zahtjeva i posebno predviđanje njegova zastarnog roka, različitog od roka samog potraživanja naknade štete, primjećuje se da se to čini zbog toga - što regresni zahtjev, kao takav, nema značenje zahtjeva za naknadu štete nego zahtjeva radi isplate tuđeg duga, zbog čega on i zastarijeva u posebnom vremenu zastare, a ne po općem zastarnom roku predviđenom za zastaru potraživanja naknade štete. - Ovo je potrebno imati u vidu pri zastari svakog regresnog zahtjeva." - kraj citata.

1. pitanje: Kako se na navedeni slučaj još primjenjuje stari ZOO (barem tako mislim), želio bih znati koji je zastarni rok za isplatu tuđeg duga (čini mi se 2 godine)?

2. pitanje: Da li ima smisla u ovoj fazi procesa pozivati se na zastaru (napominjem da u nijednom trenutku vozač nije priznao dug, niti isplatio bilo što).

 

Unaprijed se zahvaljujem na komentarima.

Zastara je 3 godine od dana od kada je osiguravateljska kuća izvršila isplatu, dakle njihov zahtjev prema navedenom ne bi trebao biti u zastari. O krivnji sud može odlučiti sam kao predhodno pitanje ili može izvršiti uvid u kazneni spis (prekršajni bi trebao biti gotov, ako nije još jednom navodim, o tome će sud presuditi u prethodnom pitanju.)

Zahvajlujem Rubensu na brzom odgovoru.

Molio bih samo još, ako može, odgovor gdje potražiti pravnu podlogu za navedenu zastaru, pošto sam u ZOO-u pronašao samo zastaru koja se odnosi na isplatu štete, ali ne i regresa. Tj. da li postoji neki pravilnik o regresu ili je to sudska praksa ili nešto slično?

Rokovi zastare kod ugovora o osiguranju

Član 380.

(1) Potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života. zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

(2) Ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, s tim da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u prethodnom stavu.

(3) Potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

(4) Kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećeg, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastarijevanje osiguranikovog zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kada joj je osiguranik naknadio štetu.

(5) Neposredan zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.

(6) Zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

 

Možda ja sporije shvaćam, pa molim za dodatno objašnjenje.

Naime prethodno citirani rokovi zastare kod ugovora o osiguranju (ZOO) nigdje ne spominju slučaj regresnog zahtjeva osigura(va)telja - barem koliko ja vidim.

Da citiram Rubensa koji mi je odgovorio na prvi post:

"Zastara je 3 godine od dana od kada je osiguravateljska kuća izvršila isplatu...".

Najbliže tome je član 380. točka 4. ZOO-a, ali tu se govori o zahtjevu osiguranika prema osiguravatelju, a ne obratno kao što je u gore navedenom primjeru slučaj.

Možda se taj rok zastare, analogno tome, primjenjuje na navedeni slučaj, ali kao što sam već prije citirao postoje i suprotna mišljenja, pa bih molio za potvrdu ili dodatno objašnjenje.

 

Unaprijed zahvaljujem na odgovoru i ispričavam se ako sam uporan (naporan).

Ajmo ljudi ovako,

1.,iz postavljenog pitanja nije vidljivo o kakvom se » regresu » radi.Prethodni post koji citira odredbu čl. 380 ZOO odnosi se na ugovorno osiguranje,a shodno tome na subrogacijski zahtjev a ne na regresni zahtjev.U tom slučaju bi se radilo npr. da je osiguravatelj svom osiguraniku po osnovu kaska isplatio iznos štete te ju dalje potraživao od osobe odgovorne za nastanak štete ili ako je štetnik bio osiguran od odgovornosti od njezinog osiguravatelja.

2. iz početnog pitanja vjerojatno se radi o regresu osiguravatelja po osnovi gubitka prava iz osiguranja od auto odgovornosti ,najčešće uslijed alkoholiziranosti ili neimanja odgovarajuće vozačke dozvole od njegovog osiguranika-vozača.

3.Potpuno je pogrešan stav da regresni zahtjev zastarijeva za tri godine od isplate štete jer navedenu situaciju normativo uređuje čl. 371 ZOO-a(članak po starom ZOO-u), te navedeno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina(od isplate),budući za isti nije određen drugi rok zastare.

 

Radi se o regresu iz razloga kako ste to naveli, najčešće alcoholiziranost vozača krivca, zastara je (trebala bi biti) 3 godine od dana isplate štete, npr. troškovi liječenja dolaze na naplatu osiguravateljskoj kući za godinu do tri od dana nastanka štetnog događaja (liječenje traje) materijalna šteta nešto prije,, te je u takvim i slučajevima sudska praksa različita od slučaja do slučaja NAŽALOST, odnosno najčešće se primjenjuje opća odredba st. 1. ("stari" zakon citiram):

 

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

 

Ima inače i predmet ŽS Zg GŽ 479/2002 od 28.10.2003. godine (izbor odluka Vrhovnog suda RH) gdje se govori o čl. 371 ZOO prema kojem regresni zahtjev društva za osiguranje za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila zastaruje u općem zastarnom roku. Presuđeno je da je riječ o potraživanju za koje zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa stoga konkretno potraživanje tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku.

 

Kolega Rubens, Vi miješate kruške i jabuke.

Članak 376 ZOO regulira pitanje zastare naknade štete , a nikako zastaru regresnog potraživanja,jer se radi o dva potpuno različita pravna instituta.

Kod regresnog zahtjeva uvijek se radi o dva ili više sudužnika, pa ako jedan od sudužnika podmiri dug,stječe pravo povrata(regresa) od ostalih sudužnika.

Budući da zastara regresnog potraživanja nije normirana niti jednim člankom ZOO-a,primjenjuje se opći zastarni rok.

 

Ajmo onda ovako. Osiguravateljska kuća izvrši isplatu štete (materijalne, nematerijalne) po polici auto osiguranja zbog štetnog događaja u kojem je njen osiguranik krivac, pod utjecajem alkohola. U tom slučaju može isplaćeni iznos regresirati od krivca do maksimalno propisanog iznosa od 50.000 kn.

 

Pitanje:

 

1) gdje su tu 2 ili više sudužnika

2) koliko je prema vašem mišljenju zastara prema vozaču krivcu za isplaćenu štetu

 

Mislim da je regres o kojem je ovdje riječ malo širi pojam od onog što ste gore naveli pod regres.

Hajdemo ovako kolega Rubens,

 

 

Limit regresa po osnovu gubitka prava iz osiguranja nije propisan do iznosa od 50.000,00 Kn,već prema važećim Uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti iznosi do 12 prosječnih plaća prema izvješću Državnog zavoda za statistiku-varijabilna kategorija.

 

 

Vi biste morali znati da ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti jest jamstvenog karaktera,odnosno da u slučaju nastanka štete i vozač i osiguratelj imaju obvezu isplatiti nastalu štetu(solidarno),pa tako osiguravatelj ima pravni položaj solidarnog jamca prema glavnom dužniku, a to jest u našem slučaju vozač automobila.Ispunjenjem solidarne obveze od strane osiguravatelja gasi se obvezni odnos između stranaka-solidarnih dužnika-i vjerovnika,ali solidarni dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo prema drugome dužniku pravo naplate (regresa) onog što je platio za njega,ako se za to naravno ispune i svi ostali preduvjeti.

 

 

Inače ,ovakva se vrsta regresa temelji izvorno na gore spomenutim Uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti po osnovu gubitka prava iz osiguranja, a samo je jedna vrsta njih po osnovu nastanka, dok su rokovi zastare za sve njih isti-opći zastarni rok.

 

Jako dobro. Hvala na objašnjenju i odgovoru. To je to.

izvanugovornq odgovornost - regresno potrazivanje - 5 godina od isplate ostecenome

dobili smo od vipa ovrhu za dug iz 2001.godine od suda, pisali smo žalbu za koju mi je dovjetnik naplatio 500,00kn i sada trebam napisati tužbu za ovrhu nedopuštenu i odvjetnik me traži 600,00kn koje ja nemam jer više ne radim i slićno. molim pomoć za pisanje tužbe

Ključno je pitanje da li od vas potražuje regres vaš osiguravatelj sa kojim ste u obveznom odnosu ili pak osiguravatelj od osobe kojoj ste nanjeli štetu u štetnom događaju.

 

Ne shvačam zašto neki na ovo forumu uporno tvrde da regres iz osiguranja i potraživanje štete donose različite rokove zasto??

http://www.odvjetnik-vlahov.hr/regres_i_osiguranje.html

Navedeni izvor navodi članak

6. Prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija)

 

Članak 963.

 

(1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

 

(2) Ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava na osiguratelja, u potpunosti ili djelomično, osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku.

 

(3) Prijelaz prava s osiguranika na osiguratelja ne može biti na štetu osiguranika, pa ako je naknada koju je osiguranik dobio od osiguratelja iz bilo kog uzroka niža od štete koju je pretrpio, osiguranik ima pravo da mu se iz sredstava odgovorne osobe isplati ostatak naknade prije isplate osigurateljeve tražbine po osnovi prava koja su prešla na njega.

 

(4) Iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja, ta prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu prouzročila osoba u srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranik odgovara, ili koja živi s njim u istom kućanstvu, ili osoba koja je radnik osiguranika, osim ako su te osobe štetu uzrokovale namjerno.

 

(5) Ali ako je neka od osoba spomenutih u stavku 4. ovoga članka bila osigurana, osiguratelj može zahtijevati od njezina osiguratelja naknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku.(http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/288230.html)

na temelju navedenog i čl

 

Naknada štete

 

Članak 230.

 

(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

 

(3) Tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

 

i

 

Rokovi zastare kod ugovora o osiguranju

 

Članak 234.

 

(1) Tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.

 

(2) Ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

 

(3) Tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.

 

(4) Kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.

 

(5) Neposredni zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.

 

U uvjetima o osiguranju su predviđeni slučajevi regresa tako da mislim da je odgovor oko zastare regresa štete apsolutno jasan ovim mojim objašnjenjem.

 

Ako netko želi molio bih da prokomentira ova razmišljanja

Kolega Rubens, Vi miješate kruške i jabuke.

Članak 376 ZOO regulira pitanje zastare naknade štete , a nikako zastaru regresnog potraživanja,jer se radi o dva potpuno različita pravna instituta.

Kod regresnog zahtjeva uvijek se radi o dva ili više sudužnika, pa ako jedan od sudužnika podmiri dug,stječe pravo povrata(regresa) od ostalih sudužnika.

Budući da zastara regresnog potraživanja nije normirana niti jednim člankom ZOO-a,primjenjuje se opći zastarni rok.

 

[h=1]PREDMET:[/h]

TUŽITLJ:

 

TUŽENIK:

 

[h=2]PODNESAK TUŽENIKA[/h]

 

 

 

 

 

I Protivim se neosnovanojisplati navedenoj u PODNESKU TUŽITELJA, u isplati štete brojte smatram davisina štete kn ne odgovara pravom stanju što se može te da nema osnove zaisplatu iznosa jer je isplata izvršena natemelju nestručne procjene. Tužitelj glede nastanka visine štete nije naveonikakav drugi dokaz. Protivim se i izvidu ipopravku štete broj: u djelovima gdje se spominje Smatram da je bilo potrebnoučiniti dodatni izvid štete da nebi došlo do nesuglasica glede vrijednostipopravka vozila. Postupak tužitelja, kojim bez dodatnog izvida štete priznajedaljnja oštećenja na vozilu može zadovoljavati kriterije njegovog,osiguravateljskog postupka, ali u ovom sudskom postupku, povodom prigovoratuženika opsegu i visini štete, takav račun se ne bi trebao prihvatiti kaodovoljno dokazno sredstvo za utvrđenje da je šteta u tom opsegu stvarno inastala. II Ragresnu naknadu šteteodnosno pravo na isplatu ostvaruje treći koji nije izvorno involviran u osnovnipravni posao. On to svoje pravo može temeljiti na nekom ugovornom iliizvanugovornom odnosu koji ne mora biti u izravnoj vezi s onim koji daje osnovuimatelju prava na isplatu ili za naknadu štete. I a) Zakonska subrogacija počlanku 963 ZOO- a Prijelaz prava s osobe koja ima pravona naknadu štete regulira u prvom redu Zakon o obveznim odnosima u svojem članku 963.

“ 1. Isplatom naknade iz osiguranjaprelaze na osiguratelja ,po samom zakonu, do visine isplaćene naknade,svaosiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna zaštetu.

2.Ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava naosiguratelja, u potpunosti ili djelomično ,osiguratelj se oslobađa uodgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku. 3. Prijelaz prava osiguranika na osiguratelja ne može biti naštetu osiguranika, te ako je naknada koju je osiguranik dobio od osigurateljaiz bilo kojeg uzroka niža od štete koju je pretrpio ,osiguranik ima pravo da muse iz sredstava odgovorne osobe isplati ostatak naknade prije isplateosigurateljevog potraživanja po osnovi prava koja su prešla na njega. 4. Iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava naosiguratelja,ova prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu uzrokovala osobau srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranikodgovara ,ili koja živi s njim u istom domaćinstvu ,ili osoba koja je radnikosiguranika ,osim ako su te osobe uzrokovale štetu namjerno. 5. Ali, ako je neka od osoba, spomenutih u prethodnom stavu ,bilaosigurana od odgovornosti ,osiguratelj može zahtijevati od njezina osigurateljanaknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku.” . Naprijed citirani članakZakona određuje širinu prijelaza prava te uvodi određena ograničenja kojaumanjuju obim subrogacije. Prijelaz prava odnosi se na slučaj isplate naknadeštete.[h=3]Opći rok zastare[/h]

Tražbine zastarijevaju zapet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.[h=3]Naknada štete[/h]

(1) Tražbina naknade štetezastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja ještetu učinila.(2) U svakom slučaju tatražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.(3) Tražbina naknade štete nastalepovredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

 

 

[h=3]Rokovi zastare kod ugovora oosiguranju[/h]

(1) Tražbine ugovarateljaosiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju zapet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog danaposlije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.(2) Ako zainteresirana osobadokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osiguranislučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakomslučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih zapet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.(3) Tražbine osiguratelja izugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine.(4) Kad u slučaju osiguranjaod odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili jedobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje oddana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika,odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.(5) Neposredni zahtjev trećeoštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za kojezastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.(6) Zastara tražbine kojapripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranogslučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi inavršava se u istom roku. III

Tužitelj pogrešno gleda na zastarnirok pozivajuči se na rok zastare od 5 godine, jer štetni događaj nije počinjenčinjenjem kaznenog djela. Naime, dulji zastarni rok predviđen za kazneno djeloprimijenit će se samo ako pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da štetapotječe od kaznenog djela (čl. 231. ZOO-a).

 

 

U Potpis:

Hajdemo ovako kolega Rubens,

 

 

Limit regresa po osnovu gubitka prava iz osiguranja nije propisan do iznosa od 50.000,00 Kn,već prema važećim Uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti iznosi do 12 prosječnih plaća prema izvješću Državnog zavoda za statistiku-varijabilna kategorija.

 

 

Vi biste morali znati da ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti jest jamstvenog karaktera,odnosno da u slučaju nastanka štete i vozač i osiguratelj imaju obvezu isplatiti nastalu štetu(solidarno),pa tako osiguravatelj ima pravni položaj solidarnog jamca prema glavnom dužniku, a to jest u našem slučaju vozač automobila.Ispunjenjem solidarne obveze od strane osiguravatelja gasi se obvezni odnos između stranaka-solidarnih dužnika-i vjerovnika,ali solidarni dužnik koji je ispunio obvezu ima pravo prema drugome dužniku pravo naplate (regresa) onog što je platio za njega,ako se za to naravno ispune i svi ostali preduvjeti.

 

 

Inače ,ovakva se vrsta regresa temelji izvorno na gore spomenutim Uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti po osnovu gubitka prava iz osiguranja, a samo je jedna vrsta njih po osnovu nastanka, dok su rokovi zastare za sve njih isti-opći zastarni rok.

 

Ako ste vi toliko sigurni u to što pričate, možete li onda protumačiti koja je svrha onda čl. navedenih npr 231. čl. 225 ZOO-a, čl. 234

 

Naknada štete prouzročene kaznenim djelom

 

Članak 231.

 

(1) Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

 

(2) Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.

 

Opći rok zastare

 

Članak 225.

 

Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.(a što nije propisano sa čl. 230 i 231 , 234 ZOO-a?)

 

Gubitak prava iz ugovora o osiguranju ne značida je osoba i isključena iz osiguranja??? Ili vi mislite da je gubitak i isključenje isti pojam. ((Gubitak prava iz osiguranja (engl. forfeiture, njem. Aufgabe, Erlöschen), sankcija kojom se osiguranik kažnjava za neizvršavanje svojih obveza iz ugovora o osiguranju.

 

On ostaje bez prava na naknadu štete odnosno na isplatu osigurnine. Njegove pak obveze iz ugovora o osiguranju ostaju netaknute. Kod gubitka prava iz osiguranja (za razliku od isključenja iz osiguranja, kad rizik nije uključen u pokriće) rizik je pokriven osiguranjem, i osiguranik bi imao pravo na naknadu da nije prekršio neku ugovornu obvezu.

 

Upravo zbog strogosti sankcije zakonodavac nastoji ograničiti pravo osiguravatelja na ugovaranje gubitka prava iz ugovora o osiguranju (tako po našem pravu osiguravatelj ne može ugovoriti gubitak prava osiguranika na naknadu zbog propusta roka, odnosno zbog neprijavljivanja slučaja nadležnim tijelima policije i sl.). U obveznom osiguranju od autoodgovornosti najčešći slučajevi gubitka prava iz osiguranja jesu upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili droge, bez odgovarajuće vozačke dozvole itd.))

Čl 963 govori o prijenosu prava sa oštečene osobe na osigruavatelja

 

6. Prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija)

 

Članak 963.

 

(1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

 

(2) Ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava na osiguratelja, u potpunosti ili djelomično, osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku.

 

(3) Prijelaz prava s osiguranika na osiguratelja ne može biti na štetu osiguranika, pa ako je naknada koju je osiguranik dobio od osiguratelja iz bilo kog uzroka niža od štete koju je pretrpio, osiguranik ima pravo da mu se iz sredstava odgovorne osobe isplati ostatak naknade prije isplate osigurateljeve tražbine po osnovi prava koja su prešla na njega.

 

(4) Iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja, ta prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu prouzročila osoba u srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranik odgovara, ili koja živi s njim u istom kućanstvu, ili osoba koja je radnik osiguranika, osim ako su te osobe štetu uzrokovale namjerno.

 

(5) Ali ako je neka od osoba spomenutih u stavku 4. ovoga članka bila osigurana, osiguratelj može zahtijevati od njezina osiguratelja naknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku.

 

Mislite li da bi prava koja se prenose na osiguravatelja trebala biti veća od prava koja je imala oštečena osoba?? Ja osobno mislim da NE!!

 

Mislim da je sve jasno propisano i da su članci 230, 231 i 234 apsolutno nedvosmisleni, što ne kolega??

Evo vam neke od presuda :

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Gzz-98/02-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. o. d.d. R. – Filijala Č., zastupanog po punomoćniku T. J., odvjetniku iz V., protiv tuženice C. o. d.d. V., radi regresa isplaćene štete, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. veljače 2002. godine, broj: G-DO-1474/01, izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2001. godine, broj: Gž-1260/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 24. rujna 2001. godine, broj: P-1200/01, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2003. godine,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja S. osiguranje d.d. R. – Filijala Č., kojim traži od tuženice C. osiguranje d.d. – Filijala V. isplatu iznosa od 49.504,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškom parničnog postupka.

 

Protiv tih presuda Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinače pobijane presude i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

 

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.).

 

Oba nižestupanjska suda zauzela su pravno stajalište da je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara, s obzirom da je tužitelj isplatom štete svom osiguraniku dana 04. veljače 1997. godine saznao i za štetu i za osobu koja je štetu počinila, pa kako je tužitelj regresnu tužbu podigao 12. prosinca 2002. godine, to da je temeljem citirane zakonske odredbe nastupila zastara, jer je protekao zastarni rok od tri godine.

 

Nižestupanjski sudovi polaze od pravnog stajališta da je tužitelj prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO-a došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik kojem je isplaćena šteta, pa je tako na tužitelja prešlo i pravo da od tuženika potražuje naknadu štete do visine naknade isplaćene njegovom osiguraniku. Dakle, tužitelj je kao osiguratelj došao u istu pravnu poziciju kao i oštećenik M.M., a na istog bi se odnosio zastarni rok od tri godine za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a.

 

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je gore navedenim pravnim stavom povrijeđeno materijalno pravo, jer da se u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a (koji iznosi pet godina).

 

Ističe i tvrdnju da kada bi se i prihvatilo stajalište da u konkretnoj situaciji treba primijeniti čl. 376. st. 1. ZOO-a, tužitelj je podnio tužbu unutar roka od tri godine, s obzirom da je tek donošenjem rješenja o prekršaju Prekršajnog suda u Varaždinu od 14. rujna 1998. godine, saznao za visinu potraživanja s osnova regresa prema tuženiku, jer da je upravo u tom postupku utvrđen omjer odgovornosti sudionika u prometu, budući da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim za prekršaj učinjen u saobraćaju.

 

Smatra također da su se sudovi pogrešno pozvali na čl. 939. st. 1. ZOO-a, jer da je pravni osnov tužitelja po kojem potražuje regresnu isplatu od tuženice čl. 208. st. 1. ZOO-a.

 

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije u pravu.

 

Nije ni sporno među strankama da je tužitelj temeljem kasko police osiguranja isplatio svom osiguraniku M.M. na ime materijalne štete dana 04. veljače 1997. godine 70.000,00 kn, te dana 19. veljače 1997. godine iznos od 53.760,00 kn, dakle sveukupno 123.760,00 kn.

 

Štetni događaj se zbio 15. prosinca 1996. godine u C. kada je došlo do sraza automobila marke "Audi A6", kojim je upravljao M.M. i automobila "Audi 80", kojim je upravljao P.D.

 

Nije ni sporno da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim u prekršajnom postupku, te da su stranke tijekom parničnog postupka učinile nespornim omjer odgovornosti od 60% na strani osiguranika tužitelja odnosno 40% na strani osiguranika tuženika, te tužitelj upravo ovom parnicom potražuje 40% ranije isplaćenog iznosa po kasku osiguranju svom osiguraniku.

 

U gore opisanoj činjeničnoj situaciji, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili čl. 376. st. 1. ZOO-a, temeljem kojeg propisa potraživanje uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno taj rok počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema trećoj odgovornoj osobi i završava se u istom roku.

 

Prema tome zastara je počela teći od dana kada je oštećenik, tj. M.M. saznao za štetu i učinioca.

 

Već u času podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenik je mogao znati za visinu štete (zapisnik o izvidu i procjeni štete od 17. prosinca 1996. godine) i za štetnika, a u svakom slučaju to je morao saznati najkasnije 04. veljače 1997. godine kada mu je tužitelj isplatio štetu.

 

Kako je tužba podnesena tek 12. prosinca 2000.godine očito je da je podnesena nakon proteka zakonskog roka od tri godine, pa su stoga pravilno postupili nižestupanjski sudovi kad su regresni zahtjev tužitelja zbog zastare odbili.

 

Pritom eventualna suodgovornost samog oštećenika, tj. osiguranika tužitelja za štetni događaj nema utjecaja na saznanje o šteti, pa se državni odvjetnik pogrešno poziva na rješenje suca za prekršaje, kojim su oba sudionika u prometu proglašena krivim za prometni prekršaj.

 

Kako se državni odvjetnik neutemeljeno poziva i na odredbu čl. 208. st. 1. ZOO-a, koja se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, to se zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje neosnovanim, pa je valjalo stoga odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, u svezi čl. 408. ZPP.

 

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

 

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1440/10-2

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, članice vijeća i Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja K. V. I. G. d.d. R., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J., R., protiv tuženika V. d.. R., kojeg zastupa A. S., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2925/08-2 od 24. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-4301/06-9 od 12. veljače 2008., u sjednici održanoj 24. studenog 2011.,

 

 

r i j e š i o j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 5.024,59 kn s pripadajućom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.930,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv te presude reviziju je podnio tužitelj prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tužitelj je podnio izvanrednu reviziju zbog materijalnog pitanja važnog radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a u vezi zastare regresnog potraživanja koje glasi:

 

Primjenjuje li se na regresno potraživanje tužitelja kao osiguratelja temeljem ugovora o kasko osiguranju zastarni rok iz čl. 380. st. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), tj. trogodišnji rok ili se ima primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO.

 

Tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 380. st. 6. ZOO prihvatili osnovanim istaknuti prigovor zastare.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja-osiguratelja kojim potražuje od tuženika - osiguratelja štetnika isplatu iznosa od 5.024,59 kn koji je isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja za imovinsku štetu nastalu na vozilu, a povodom štetnog događaja od 22. veljače 2001., koji je skrivio osiguranik tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi, pošavši od utvrđenja da je osiguranik tužitelja najkasnije 21. studenog 2001. imao saznanja o visini štete i osobi koja je štetu počinila, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. studenog 2006., ocijenili su osnovanim istaknuti prigovor zastare. Pri tome polaze od pravnog shvaćanja da je tužitelj izvršio isplatu naknade svom osiguraniku temeljem odredbi ugovora o osiguranju, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 939. st. 1. ZOO došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik, pa i zastarijevanje koje mu s te osnove pripada prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, a kako je to propisano odredbom čl. 380. st. 6. ZOO.

 

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tužitelj ističe da je o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Pri tome citira izvode iz neimenovanih odluka ovog suda u kojima je izraženo pravno shvaćanje o petogodišnjem zastarnom roku.

 

O postavljenom materijalnopravnom pitanju ovaj sud zauzeo je pravno shvaćanje u više odluka (npr. GZZ-98/02-2), a pobijana odluka utemeljena je na pravnom shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem. Iz izvadaka iz neimenovanih odluka ovog suda koje citira revident vidljivo je da tužitelj pravo na regres u tim predmetima temelji izravno na odredbama zakona, a ne na ugovoru o osiguranju, kao što je konkretno slučaj, dakle, ne radi se o istoj pravnoj situaciji.

Budući da slijedom iznesenog postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana reviziju tužitelja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 24. studenoga 2011.

 

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Rev 1631/09-2

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., protiv tuženika J. o. d.d. S. – Podružnica Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G.&partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1600/09 od 9. lipnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-9334/08 od 26. veljače 2009., u sjednici održanoj 17. veljače 2011.

 

r i j e š i o j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1600/09 od 9. lipnja 2009. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-9334/08 od 26. veljače 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 101.166,11 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.420,00 kn.

 

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

U ovom predmetu je riječ o regresnom zahtjevu tužitelja, koji je oštećenicima u prometnoj nezgodi isplatio naknadu štete, za isplatu iznosa isplaćene naknade od tuženika kao osiguratelja za automobil osiguranika tuženika, jer tužitelj smatra da je do predmetne nezgode došlo krivnjom vozača automobila osiguranika tuženika.

 

U postupku je tuženik stavio prigovor da je za predmetno potraživanje nastupila zastara.

 

Nižestupanjski sudovi ocjenjuju taj prigovor neosnovanim.

 

Svoju ocjenu nižestupanjski sudovi temelje na sljedećem stajalištu:

 

- da je u ovom predmetu riječ o regresnom zahtjevu u smislu čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO) – dakle da je riječ o regresnom zahtjevu iz zakonske subrogacije,

 

- da takav zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 371. ZOO,

 

- da se početak roka zastarijevanja računa od dana kad je tužitelj isplatio tu naknadu.

 

Stajalište nižestupanjskih sudova u odnosu na zastaru kod zakonske subrogacije je pogrešno i u pogledu trajanja zastarnog roka i u pogledu početka računanja tijeka tog zastarnog roka.

 

Prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

 

Odredbom čl. 380. st. 6. ZOO je propisano da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku.

 

Prema tome, iz sadržaja navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da u slučaju da je riječ o zakonskoj subrogaciji u smislu čl. 939. st. 1. ZOO osiguratelj stupa u osiguranikova prava i rok zastare, kao i početka zastarijevanja, je onaj kakav je bio propisan u odnosu na osiguranikovo potraživanje. Kako je osiguranikovo potraživanje naknada štete, zastarni rok je onaj koji je propisan za zastaru potraživanja naknade štete osiguraniku (oštećeniku) i početak zastarijevanja je onda kad je zastara zahtjeva za naknadu štete počela teći osiguraniku (oštećeniku).

 

Dakle, u slučaju zakonske subrogacije iz čl. 939. st. 1. ZOO na zastaru potraživanja osiguratelja se primjenjuju odredbe čl. 380. st. 6. ZOO u vezi s čl. 376. st. 1. i 2. ZOO.

 

Zbog toga osnovano prigovara revident stajalištu nižestupanjskih sudova.

 

Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova ostale su nepotpuno utvrđene ostale činjenice relevantne za ocjenu prigovora zastare i nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci.

 

U ponovnom postupku bit će potrebno, prije svega, utvrditi sve činjenice relevantne za ocjenu prigovora zastare imajući na umu naprijed navedeno i sljedeće:

 

Iz dosadašnjeg postupka ne može se sa sigurnošću zaključiti je li u konkretnom slučaju riječ o regresnom zahtjevu iz zakonske subrogacije u smislu čl. 939. st. 1. ZOO ili o nekom drugom slučaju regresa – primjerice u smislu čl. 208. ZOO u vezi s čl. 178. st. 4. ZOO. To je od značaja, jer je u potonjem slučaju pravna priroda potraživanja tužitelja drugačija, zastarni rok u smislu čl. 371. ZOO, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je naknada isplaćena.

 

U tu svrhu je potrebno utvrditi koje je svojstvo osoba kojima je tužitelj isplatio naknadu čiji regres traži predmetnim zahtjevom i po kojoj osnovi.

 

Tek tada će sud u konkretnom slučaju biti u mogućnosti ocijeniti osnovanost prigovora zastare i donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

U Zagrebu, 17. veljače 2011.

 

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.